Sjedila sam jednoga sunčanog prijepodneva na nekom mirnom mjestu u stanu i uživala u rijetkom trenutku dragocjene samoće. Pustila sam misli da slobodno lutaju i nadovezuju se jedna na drugu i bilo mi je ugodno tako sjediti, u duhu one lijepe talijanske uzrečice dolce far niente (slatko ne raditi ništa). No u jednom trenutku su se te iste misli počele komešati i vrtložiti i naizgled samo od sebe pojavilo se pitanje koje je razgovjetno odjeknulo u mojoj nutrini – Zašto sam ovdje? Ono, pitanje, nije me iznenadilo, dobro sam ga poznavala kao i većina ljudi koji makar malo promišlja o svijetu u kojem su se zatekli. No odgovor koji je izronio iz dubine moga bića i oblikovao se u dvije savršeno jasne i razgovijetne premda neizgovorene riječi i te kako me se dojmio: Spojiti nespojivo. Poput dobre domaćice koja bilježi sastojke za neki kolač zapisala sam ovu neobičnu uputu da je ne zaboravim. Spokojan trenutak nestao je u prošlosti negdje iza mojih leđa, a pomisao na spajanje nespojivog ljubazno me prati već desetak ili više godina. Zapravo, istražila sam i shvatila u međuvremenu, spajanje nespojivog i nije nešto posebno jer jedva da postoji išta što se ne bi moglo na ovaj ili onaj način spojiti s bilo čim drugim. Samo, do toga spajanja nije uvijek jednostavno doći, treba se dovijati i pronaći pravi način. Čemu ova priča? Zato što upravo o tome želim i namjeravam pisati. Neću više pričati o spajanju nespojivog, nego o životu koji u sebi spaja nešto što se mnogima čini, a nekoć se i meni samoj činilo nespojivim. Svakodnevicu sa svim njezinim pojavnostima i duboku vjeru koja me na razne načine prati kroz život. Pisat ću iskustveno i osobno i pružiti onoliko koliko mi nije neugodno ili nelagodno ponuditi putnicima namjernicima kakva sam i sama. Možda se netko kome neće biti mrsko čitati moje tekstove prepozna i šire otvori oči na svom vlastitom putu, ma kakav on bio.